Je li vam se kada dogodilo da se uživanje u trenutku prekine s misli „samo da se nešto loše ne dogodi“? Bojite li se reći da je sve dobro kako ne biste „urekli“? Jeste li se ikada ugrizli za jezik kada ste pomislili kako je sve nekako lijepo i dobro iz straha da bi nakon toga moglo nastupiti nešto loše?
„Ovo je predobro da bi bilo stvarno.“ – poznato? Jeste li znali da čak postoji strah od sreće? Zove se čerofobija.
Zašto se bojimo prepustiti užitku?
Kao što znamo, sva naša ponašanja imaju svrhu.
Koja bi bila svrha strahovanja od uživanja? Zašto ne možemo „jednostavno uživati“, bez negativnih misli?
Kroz ovaj tekst pokušat ću objasniti razloge, jer tek kada razumijemo zašto nešto radimo, možemo to i promijeniti.
Jedan od glavnih razloga je taj što se pokušavamo zaštititi od boli. Što to znači?
Svrha brige
Brigom odnosno negativnim mislima o budućnosti mi pokušavamo kontrolirati budućnost. Iako kada o tome razgovaramo kognitivno znamo da ne možemo upravljati budućim događajima, mi to ipak svojim mislima pokušavamo.
„Ne postoji ni jedan strah koji može promijeniti budućnost, niti postoji doza kajanja koja može promijeniti prošlost.“
Mi brigom zapravo sami sebi stvaramo privid da nešto činimo po pitanju budućih događaja. To nam daje osjećaj kontrole, koji nas smiruje. Alternativa bi bila da prepuštanje i prihvaćanje. Echkart Tolle kaže „Prihvati sve što ti dođe, kao da si to izabrao“.
Prihvaćanje
Mi s time imamo problema, jer nam se tada čini da se ponašamo kao da nam je svejedno. „Da samo sjedim i čekam?! Ne mogu se smiriti, kad ne znam što će biti“. Postoji još nekoliko stvari osim te dvije krajnosti: ili brinuti ili sjediti i čekati da nam se život dogodi.
Tih „nekoliko stvari“ značilo bi da aktivno kreiramo svoj život, donosimo odluke i budemo odgovorni za vlastitu sreću. Sve to činimo u sadašnjosti. No, da smo pritom svjesni da jedino koga možemo kontrolirati smo mi sami. Ne okolnosti i ne druge ljude.
To bi značilo: potrudit ću se biti dobro u svim okolnostima koje mi dođu. Kontrolirat ću svoje misli i ponašanje (a time i osjećaje) i učiniti sve što je do mene da budem dobro. No, vanjske okolnosti ne ovise o meni, jedino što mogu je birati kako ću na njih gledati.
Primjer
Zamislite 2 osobe koje dobiju otkaz u istoj tvrtki.
Nakon početnog šoka, žaljenja i tugovanja, jedan od njih odluči potražiti drugi posao, u međuvremenu zarađuje od povremenih privatnih angažmana i slično. Drugi se i dalje pokušava boriti protiv činjenica koja se događa. Žali se kako je to nepravedno, kako to nije zaslužio i kako nema sreće u životu.
Oboje su imali istu okolnost, no kroz nekoliko mjeseci mogli bi se osjećati sasvim različito. U tome je moć prihvaćanja – tek kada prihvatimo nešto što je došlo u naš život, tek tada uspostavljamo kontrolu nad sobom i biramo što i kako dalje.
Više o tome u podcastu Kako prestati brinuti zbog prošlosti ili budućnosti i tekstu Kako pronaći sreću?
Prepuštanje VS prihvaćanje
Mnogi ljudi odbijaju prihvaćanje jer ga pogrešno povezuju s prepuštanjem. Velika je razlika. Prepuštanje znači „nek' me voda nosi“ . To znači da odbijam preuzeti odgovornost za vlastiti život. “Nisam kriva za poziciju u kojoj jesam.”
Prihvaćanje znači „ok, ovo su okolnosti u kojima se sada nalazim, idem vidjeti što je najbolje što tu mogu učiniti za sebe”.
Strah od uživanja
Dakle, kada u našem umu razvijemo misli poput „što bi moglo poći po zlu“ mi zapravo pokušavamo prevenirati buduće loše događaje. Do sada je već jasno kako je to nemoguće, no zašto to i dalje uporno činimo?
Zato što se bojimo neugodnih emocija. Bojimo se vlastite ranjivosti. Želimo izbjeći bol. Želimo sami sebe zaštititi od potencijalne opasnosti.
Prevencija patnje
U pozadini ovog ponašanja stoji vjerovanje: „Ako se previše ne veselim, neću niti previše patiti kasnije“. Slično tome postoji i vjerovanje kako u svemiru mora postojati ravnoteža i da ako se sada veselimo, znači da ćemo kasnije tugovati. Tako ljudi zapravo strahuju da će biti kažnjeni za svoje veselje.
Takav način razmišljanja poručuje „nikada se nemoj previše opustiti, moraš uvijek biti na oprezu da ne lupiš glavom o zid“.
Dočekati se na sve 4 noge
Mnogi ljudi žive s uvjerenjem kako je život surov, težak i bolan. Bilo da su kroz život bili povrijeđeni ili da su ih tako odgajali roditelji, ovi ljudi žele biti spremni na sve. Ne žele „prepustiti stvari sudbini“ jer je za njih to previše opasno.
„Čovjeka opsjednutog kontrolom ništa ne razbjesni više nego činjenica da se život ne odvija prema njegovu planu.“
Ranjivost – slabost ili snaga?
Brene Brown nazivaju istraživačicom ranjivosti. Svojim je znanstvenim radom došla do zaključka kako je ranjivost zapravo snaga.
Mnogi od nas bi rekli da je ranjivost slabost. No, Brown u svom odličnom Ted Talku daje primjer osobe koja stoji pred publikom, prepričava svoju priču i plače. Unatoč emocijama koje u njoj priča budi, osoba nastavlja govor. Biste li za takvu osobu rekli da je slaba ili da je jaka?
Naša je ranjivost izvor najveće snage.
Zašto odbijamo ranjivost?
Pogledamo li malo koliki od nas danas skrivaju umor, tugu, neuspjeh možemo zaključiti kako skrivamo vlastitu ranjivost.
Ne želimo da naša okolina vidi da smo umorni, da nam je brak u krizi ili da se pitamo jesmo li izabrali ispravan fakultet.
„Moramo biti jaki bez obzira na sve. Pod cijenu zdravlja, odnosno života.“
Zašto? Zato što želimo biti dovoljno dobri, vrijediti, biti prihvaćeni. Skrivanjem vlastite ranjivosti mi zapravo potpisujemo imaginarni kolektivni ugovor o skrivanju vlastitih emocija. Podržavamo glumu, a ne život. Podržavamo iluziju savršenstva.
Zašto to radimo?
Ni ovo ponašanje ne radimo bez neke svrhe ili s lošom namjerom.
Sve što radimo, radimo da bi nam bilo bolje. Zašto onda odbijamo svoju ljudsku, prirodnu ranjivost? Zbog srama.
Sram je nevjerojatno jaka i neopravdano zanemarena emocija. Zbog srama smo spremni napustiti autentičnost, odustati od želja, glumiti da smo dobro i kada nismo. Više od svega želimo da nas društvo prihvati i da ima(mo) pozitivnu sliku o nama (da smo sposobni, jaki, kompetentni).
Budući da smo pristali na kolektivno vjerovanje iluziji savršenstva, mi skrivamo svoje prave emocije jer se bojimo da ćemo zbog njih biti odbačeni. Mislimo da smo samo mi ti nesavršeni i da drugima ovaj život ide puno bolje nego nama.
Kako prihvatiti ranjivost?
Ranjivost, a onda i sram koji dolazi u paketu moramo prigrliti kao društvo i to kroz empatiju. To bi značilo iskreno i otvoreno govoriti o tome kako smo zaista, a s druge strane čuti, razumjeti i suosjećati.
Ako ja mislim da će moje stanje netko proglasiti nenormalnim, onda ću šutjeti i glumiti da sam dobro. No, ako se nalazim u sigurnom okruženju gdje ljudi nisu roboti, već prihvaćaju emocije, puno je veća vjerojatnost da ću progovarati o svojim osjećajima.
A ako želimo smanjiti intenzitet neugodnih emocija, nužno je da o njima govorimo.
Brene kaže kako sram potiču: (samo)kritiziranje, šutnja i tajnovitost. S druge strane, umanjuju ga empatije, iskrenost i razgovor.
Kako se prepustiti uživanju?
Čovjek može kontrolirati svoje misli, ali to nije tako jednostavno u početku. Ako želiš zavladati svojim umom, kreni ga vježbati. To možeš činiti na sljedeće načine:
Izazivaj vlastiti um (primjerice namjernim pretjerivanjem „Ajme kako mi je najbolje na svijetu i to zaslužujem, čak i više od toga“).
Svjesno biraj misli (kada ti dođe misao koja ti se ne sviđa, propusti ju, nemoj se kačiti za nju. Umjesto toga, odluči o čemu želiš razmišljati.)
Kada ti se sljedeći put javi strah od uživanja, razmišljaj zašto radiš to što radiš.
Prihvati da smo svi nesavršeni i ranjivi. Nije hrabrost ne bojati se, nego pokazati da se bojiš i znati da zato nisi manje vrijedan ili sposoban.
Reci svoju misao na glas. Ponekad si osvijestimo koliko su neki naši strahovi iracionalni tek onda kada ih izgovorimo na glas.
Sjeti se da će teški trenuci neminovno doći – brinuli mi sada ili ne. Kad je već tako, bolje da barem onda sadašnji trenutak iskoristimo za uživanje.
Kontroliraj sebe. Umjesto da pokušavaš zaustaviti valove (buduće događaje) nauči surfati (kontrolirati svoje misli, a time i osjećaje).
Ako želite naučiti više o emocijama, pridružite se ciklusu besplantih predavanja i radionica "Emocionalna pismenost".
Projekt je financiran sredstvima Europskih snaga solidarnosti, a više informacija saznajte na sara.peranic@gmail.com. Snimke dosadašnjih predavanja pronađite ovdje.
Slušamo se.
Izvor fotografija: Unsplash
Piše:
Sara Peranić, mag. soc. ped., eduk. psihoterapije
Osnivačica i autorica Sluša-Lice, portala za za ljude koji žele raditi na sebi.
Andrea Tintor | #NovePrilike S1E3
Predstavljamo serijal #NovePrilike u kojem stručnjaci iz raznih sfera poslovanja pričaju u svojim iskustvima u doba pandemije. Kako su adaptirali svoje poslovanje, s kakvim izazovima su se susreli, koji su im omiljeni alati za rad od kuće i što ih motivira?