Koliko procjenjuješ da te samokritičnost sputava u ostvarenju tvojih ciljeva? Koliki dio dana utrošiš na kritiziranje sebe i svojih postupaka? Postoji li pozitivna samokritičnost?
Jedan od najvećih neprijatelja dobrog odnosa sa samim sobom je samokritičnost. Ne možemo istovremeno bezuvjetno voljeti sebe i biti samokritični.
Kriviš li se često zbog nečega?
Koliko dugo mislima ostaješ u situaciji u kojoj nisi bila „na razini zadatka“ prema svojim kriterijima?
Opraštaš li sebi?
Koliko razumijevanja imaš za sebe u odnosu na druge?
Koliko često sebi izgovaraš pogrdne riječi poput „kako sam glupa“, „glupačo“ i sl.?
Samokritičnost – pomoć ili odmoć?
Budući da je ljubav prema sebi temelj zadovoljnog i ispunjenog života, vrijeme je da se pozabavimo preprekom koja nam često stoji na tom putu. U ovom tekstu pozabavit ćemo se pitanjima odakle samokritičnost dolazi, koja je njena svrha i kako je se riješiti.
Nedavno sam na Instagramu postavila sljedeću anketu: „Samokritičnost mi pomaže/odmaže?“.
Preko 70% ljudi odgovorilo je „odmaže“. Kad bi to bilo moguće, vjerujem da bi se svih tih 70% ljudi preko noći riješilo tog unutarnjeg kritičara.
No, što je to što podržava takvo ponašanje, unatoč radu na sebi?
Svako naše ponašanje donosi nam nekakvu korist. Da ne služi ničemu, mi bismo ga izbacili iz svoje lepeze ponašanja. Kako je moguće da nam istovremeno nešto odmaže i koristi?
Uloga samokritičnosti
Samokritičnost nam odmaže zato što stoji na putu između onoga gdje smo sada i onoga gdje želimo stići.
Primjerice, željeli bismo se zauzeti za sebe, ali mislimo da nismo dovoljno dobri. Željeli bismo pokrenuti svoj posao, ali mislimo da nismo sposobni za to. Željeli bismo predstaviti svoj roman javnosti, ali nas unutarnji kritičar podsjeća da ga nitko neće čitati.
Kako nam onda samokritičnost može koristiti ako stoji na putu ostvarenja naših snova?
Krenimo sada od pretpostavke da se riješimo samokritičnosti. Što bi se tada dogodilo? Mi bismo se zauzeli za sebe, pokrenuli posao, objavili roman itd.
Kako nam samokritičnost pomaže?
Što se događa u tom trenutku? Izložili smo se. A kada smo se izložili javnosti, riskiramo mnogo toga.
Riskiramo da budemo kritizirani, a toga se bojimo. Strah od kritike zapravo je puno dublji nego što to mislimo. Ne bojimo se kritike, nego onoga što ona za nas označava, a to je odbacivanje.
Bojimo se da ćemo biti odbačeni, a evolucijski nam je pripadanje neophodno.
Dakle, u tom kontekstu samokritičnost nam, iako toga nismo svjesni, pomaže da nas zaštiti od neuspjeha te odbacivanja. Ljudsko ponašanje vrlo je slojevito i time ponekad zahtjevno za razumjeti.
Kako nam štetna ponašanja mogu koristiti?
Kako je moguće da koristim kao zaštitu od neuspjeha i odbacivanja nešto što mi toliko šteti? Zašto se ne mogu riješiti nečega što mi toliko smeta?
To što nam neko ponašanje služi za nešto, ne znači da je ono dobro za nas.
Najbanalniji primjer toga je pušenje cigareta koje, kako kažu pušači, smiruje i opušta u stresnim situacijama. Je li pušenje zdravo za tijelo? Nije. A koristi li pušaču da se smiri kad je napet? Da.
Jednako je tako i sa samokritičnošću s jednom važnom razlikom. Pušenje je svjestan, a samokritičnost nesvjestan “izbor” ponašanja.
Kako se onda možemo riješiti te samokritičnosti? Da bismo neko ponašanje promijenili, prvo ga moramo razumjeti.
Razvoj samokritičnosti
Samokritičnost se često razvija još od djetinjstva. Poruke koje upućuju roditelji, djeca internaliziraju.
To znači da poruke koje nam izgovaraju roditelji postepeno mi počinjemo izgovarati sami sebi.
Budući da roditelji često koriste kritiku kao odgojnu metodu, to nerijetko postaje način na koji osoba počinje razgovarati sa samom sobom.
„Zašto SI to učinila“ prelazi u „zašto SAM to učinila“.
Kritika kao odgojna metoda
To što nešto većina radi, ne znači da je ispravno. Nažalost, uglavnom funkcioniramo upravo suprotno. Podrazumijevamo da ako većina nešto čini, da je to dokaz ispravnosti.
Više o tome zašto kritika nije ispravna odgojna metoda i čime ju zamijeniti saznajte kod Edukatorice za odgoj.
Ono što je važno nama u odrasloj dobi znati je da smo povjerovali u nešto što nije ispravno i da sada s tim ponašanjem nastavljamo.
Naime, kada smo bili mali i nestašni, i kada bi nas roditelj kritizirao, mi bismo često popravili svoje ponašanje. Tu smo povezali uzrok-posljedica odnos između kritike i popravljanja ponašanja.
Vjerujemo da ćemo kritikom postati bolji.
Jesmo li sada korak bliže odgovoru zašto se ne možemo riješiti samokritičnosti?
Vjerujemo da bez nje ne bismo napredovali i radili na tome da svakog dana budemo bolji ljudi. Idemo provjeriti koliko u tome ima istine.
Kao mali, vjerujem da smo svi strahovali od gric i greca. „Moraš prati zube jer će doći gric i grec i pojesti ti zubiće“.
No, danas, u odrasloj dobi znam da ne postoje tamo neka mala ružna čudovišta koja će ući u moja usta ako ne operem zube. Znam da postoji karijes, i da je gric i grec zapravo bio alternativa toga, ali poanta glasi: iako više ne strahujem od gric i greca, i dalje perem zube.
Jednako tako, iako nisam samokritična u onoj toksičnoj razini u kojoj sam nekada bila, ne znači da ne radim na sebi i da sam „pokvarena“. Dapače, događa se upravo suprotno.
Otkad poduzimam akcije iz ljubavi prema sebi, a ne samokritičnosti, radim na sebi sve više i sve uspješnije.
Strah od toga da ćemo se „ulijeniti“ ako se prestanemo kritizirati je nerealan i neutemeljen strah.
Kritika u djetinjstvu
No, i dalje ostaje pitanje zašto smo kao mali popravljali svoje ponašanje kad bi nas roditelji kritizirali? Nije li to dokaz da kritika „popravlja“?
Mi smo kao djeca mijenjali svoje ponašanje radi roditelji, ne radi kritike. Roditelji su nam važni, u toj dobi ne samo emocionalno nego i egzistencijski.
Malo dijete žudi za potvrdom roditelja i zato radije bira promijeniti ponašanje nego ustrajati u nestašluku.
Nije kritika ta koja mijenja, nego odnos.
Samokritičnost u odrasloj dobi
Ako je odnos taj koji nas mijenja, kako nam to može poslužiti u odrasloj dobi?
Ako smo radi dobrog odnosa s roditeljima mijenjali svoje ponašanje kao djeca, onda danas možemo mijenjati svoje ponašanje radi dobrog odnosa sa samim sobom.
Dakle, promjena se događa na upravo suprotan način od onoga za koji vjerujemo da funkcionira. Vjerujemo da nas popravlja samokritičnost, a zapravo rastemo onda kada imamo dobar odnos sami sa sobom – temeljen na ljubavi.
Postoji li pozitivna samokritičnost
Tu dolazimo do vrlo čestog pitanja – postoji li pozitivna samokritičnost?
Vrlo često pod tim pojmom se misli na težnju za napretkom te evaluaciju svog ponašanja.
Iako u brojnim člancima možete čitati o toj „pozitivnoj“ samokritičnosti, ja nikako nisam zagovornik tog termina.
Radije, umjesto toga zagovaram samoprocjenu i samorefleksiju.
Ti pojmovi označavaju da smo svjesni svog ponašanja i rezultata istog, da smo u kontaktu sa sobom i s time koliko smo zadovoljni onime što percipiramo u svom životu i da kroz to stječemo uvid gdje postoji prostor za napredak.
No, to je sasvim nešto drugo od samokritičnosti. Slična zabuna vrlo se često događa i kada se govori o perfekcionizmu i ambicioznosti o čemu ste mogli ranije čitati.
Kako se riješiti samokritičnosti?
Kako sve ovo možemo primijeniti kako bismo zaustavili tog unutarnjeg kritičara?
Prvi korak je napravljen upoznavanjem i razumijevanjem samokritičnosti. Korak koji slijedi je osvještavanje toga u svojoj svakodnevici. A treći bi onda bilo postepeno odvajanje od tog unutarnjeg kritičara.
Jedan od zanimljivih načina za to je davanje imena ili nadimka tom kritičaru. Samim tim korakom mi već šaljemo jasnu poruku „ja nisam svoj unutarnji kritičar“.
Kad god se želimo riješiti nekog nepoželjnog ponašanja, osim što izbacujemo njega, važno je i da uvodimo neku pozitivnu zamjenu.
U ovom slučaju, osim što se želimo riješiti samokritičnosti ono na čemu je važno poraditi je porast samopoštovanja. O ovome ste također imali priliku čitati u jednom od ranijih tekstova.
Voljeti sebe najbrži je i najsigurniji put do željene promjene.
Samopouzdanje nije samo pitanje povjerenja u sebe i spremnosti na izlazak iz comfort zone.
O razini našeg samopouzdanja ovisi i kakve ćemo odnose graditi, na što hoćemo ili nećemo pristajati u partnerskim vezama, zauzimanje za sebe te postavljanje emocionalnih granica, zatim naše zadovoljstvo na poslu te rezultati koje postižemo itd.
Samopouzdanje utječe na svaku sferu mog života i zato sam kreirala besplatan 5-dnevni trening za sve koji žele naučiti kako ga izgraditi.
Na ovoj stranici pojavit će se prozorčić u kojeg je potrebno ispravno upisati e-mail adresu na koju će narednih 5 dana stizati lekcije sa zadatcima.
Slušamo se. 😊
Izvor fotografija: Google, Instagram
Piše:
Sara Peranić, mag. soc. ped., eduk. psihoterapije